Istanbul, grad na 2 kontinenta koji spaja orijentalni Istok i moderni Zapad

Subota, početak ljeta 2019.g., 9:10 h, aerodrom u Zagrebu, suprug i ja nestrpljivo iščekujemo polazak za grad na Bosporu, raskrižje svjetova, orijentalni grad na dva kontinenta pun mačaka, muzeja i minareta. 

Riječ je naravno o Istanbulu!

Napokon check-in, čekanje za polazak i polijetanje Turkish Airlinesom, u organizaciji (bivše) agencije Atlas. 

Prije sam letjela kompanijama kao što su Croatia airlines ili Lufthansa, ali moram priznati da je Turkish airlines digao visoku ljestvicu u kvaliteti pružene usluge, prije svega mislim na ljubaznost osoblja, udobnost i opremljenost, a onda i usluga hrane i pića, te mogućnost gledanja filmova na sjedalu.

Nakon ugodnih cca dva sata leta uslijedilo je slijetanje. Zračna luka Ataturk je tada bila zatvorena, odnosno nije više bila putnički aerodrom, nego je prenamijenjena samo za Cargo (teret). 

Slijedi prolazak sigurnosne provjere. Dok smo prolazili kraj brkatih carinika koji su nas pregledavali, suprug je kao i često postao sumnjiv, te su ga odmah uočili i izdvojili iz grupe na posebnu provjeru. 

Navodno su mu bili smiješni ti brkati (turski) carinici. Moram priznati da mi nije bilo nikako svejedno. Na tren samo pomislila da nam je ovim potezom putovanje gotovo i da će, obzirom na tursku strogoću, možda i završiti u pritvoru!

Srećom, provjera je bila brzo gotova, a grupu smo naravno izgubili, pa smo se morali dobro potruditi da ih pronađemo u hordi ljudi.

Kada smo se skupili, krenuli smo autobusom prema hotelu koji je smješten nedaleko od jednog od najpoznatijih trgova u gradu - Taksim.

Napokon smo se smjestili u hotelu Port Bosphorus, koji je zaista lijep, a o terasi na vrhu hotela na kojoj smo doručkovali i večerali, sa koje se vidi dio grada i Galata kula koja je osvjetljena u večernjim satima, ne moram niti pisati. 

U predvečernjim satima izašli smo u šetnju gradom, odnosno ulicom Istiklal, poznatom i kao "Avenija nezavisnosti", pješačkom ulicom dugom cca 1,5 km koja ima vrlo živopisnu i zanimljivu atmosferu, iliti kako bi rekli "vibe". 

Prepuna je trgovina, kafića, restorana, radnji i uličnih izvođača. Kao da nikada ne spava. U svako doba dana i noći prepuna je ljudi, a sve trgovine i radnje su stalno otvorene! Bilo mi je nevjerojatno gledati kako ljudi u ponoć sjede u frizerskom salonu ili brijačnici ili kupuju umjetnine. 

Definitivno bih rekla da je ta ulica žila kucavica grada! 

Povijesne zgrade u toj ulici svjedoče bogatoj prošlosti, dok moderne trgovine i umjetničke galerije nude pogled na suvremeni Istanbul. 

Ulični zabavljači, glazbenici, performeri i plesači doprinose toj živahnoj atmosferi, a miris turske kuhinje mami iz brojnih restorana i štandova, sve do trga Taksim, raskrižja okruženog maestralnim građevinama, koji predstavlja pulsirajući dio grada. 

Spomenik Republike, koji se nalazi na trgu je predivno djelo talijanskog kipara Pietra Canonica koje odaje počast osnivanju Turske Republike i dominira ovim trgom gdje se isprepliću brojne prometnice, a tramvajska linija prolazi kroz trg, vodeći prema ulici Istiklal.

Već taj prvi dan u prvoj pravoj šetnji osjetili smo da je ovo grad s posebnom čarolijom i da će ovo biti vrlo uzbudljiva četiri dana.

Kako nas je mamio miris hrane koji se širio na svakom koraku, odlučili smo sjesti u jedan od lokalnih restorana i pojesti neki od specijaliteta turske kuhinje. 

Zanimljivo je da je većina restorana poput menzi, imate švedski stol, birate hranu na tacnu i onda na blagajnu, pa za stol. 

Uzeli smo jelo, a na moje neugodno iznenađenje prilikom kušanja, gulaš je bio od janjetine koju nikako ne volim! Malo sam pojela, a ostatak predala suprugu koji je za razliku od mene bio oduševljen činjenicom da je janjetina dostupna na svakom koraku. Čak se i ulicama širi miris janjetine, što iz restorana, što iz kiosk-pečenjara. On je naravno uzeo komad janjetine sa rižom i povrćem, uz nezaobilazni Ayran (osvježavajuće piće od jogurta, kao razrijeđeni tekući jogurt, vrlo je popularno na Istoku, kiselkastog je i slanog okusa).

Inače kada smo god poželjeli jesti, bilo uličnu hranu ili u restoranima, morala sam zamoliti da mi ne stave janjetinu nego piletinu. 

U blizini smo otkrili i bar u kojemu smo navečer uživali u koktelima, nargili i turskoj glazbi. 

Ljubaznost osoblja u tom baru nas je jako ugodno i pozitivno iznenadila, kao i u svim kafićima i restoranima koje smo posjetili u Istanbulu, imajući u obziru da se radi o više-milijunskom gradu kojega godišnje posjeti bar pet puta veći broj turista iz cijeloga svijeta!

Čak su nas već drugu večer zapamtili!

Osoblje (u svim ugostiteljskim objektima u Istanbulu) svakih 15-ak minuta dolazi do vas da provjeri da li je sve u redu i da li vam nešto nedostaje. 

Kada se sjetim naših "ugostitelja" koji vas pogledom prostrijele čim uđeš - zašto si uopće ušao, dođe ti da se okreneš i izađeš, a još ako ih, ne daj Bože, pokušavaš pozvati da uopće naručiš, da naplatiš ili da ti nešto treba... Najsretniji bi bili da im u prolazu samo ostaviš novce i odeš.

Iduće jutro odlazimo na cjelodnevni razgled grada u pratnji lokalnog vodiča, koji je zapravo iz Crne Gore i bio je jako simpatičan, ali i pun znanja i korisnih informacija. 

Posjetili smo Plavu Džamiju, monumentalno zdanje koje je ujedno i posljednja velika kraljevska džamija koju je projektirao i izgradio Mehmet Aga, kako bi nadmašio Aju Sofiju. 

Uobičajena je interpretacija povijesti da je Sultan Ahmed I., koji je naručio izgradnju Plave džamije, odnosno Sultanahmetove džamije, bio oženjen Hürrem i da je dao sagraditi Plavu džamiju kao znak naklonosti prema njoj. Hürrem je svakako imala značajan doprinos osmanskoj povijesti i kulturi, budući da je bila jedna od najmoćnijih žena u carstvu koja je imala utjecaj na politiku, umjetnost i arhitekturu, no izgradnja Plave džamije najvjerojatnije ipak nije bila isključivo povezana s njom.

Obišli smo naravno i Aju Sofiju, najpoznatiju građevinu u Istanbulu, sagrađenu u doba Cara Justinijana koja je još uvijek jedno od najvećih graditeljskih dostignuća. Nekadašnja džamija, a sada muzej, građevina je bogate povijesti i arhitektonske ljepote. Izgrađena u 6. stoljeću kao crkva Bizantskog Carstva, stoljećima je bila najveća crkva na svijetu, oduševljavajući svojim veličanstvenim kupolama i mozaicima. Nakon osvajanja Istanbula 1453. g., pretvorena je u džamiju, a 1934. g. postala je muzej. 

Danas je Aja Sofija UNESCO-ova svjetska baština i jedno je od najposjećenijih turističkih odredišta u Turskoj.

U obilasku se našla i Topkapi palača, nekadašnja sultanova palača, veličanstvena rezidencija osmanskih sultana, sagrađena u 15. st., koja je stoljećima bila centar Osmanskog Carstva i simbol moći sultana.

Danas je Topkapi palača muzej koji privlači turiste iz cijelog svijeta svojom bogatom poviješću, arhitekturom i impresivnim zbirkama umjetnina i raznih artefakata. Kompleks palače sastoji se od brojnih bogato ukrašenih paviljona, riznica, vrtova i dvorišta, nudeći uvid u impresivan život u Osmanskom Carstvu.

Neki od važnih kutaka palače su:

• Harem - privatni prostor sultana i njegove obitelji, ukrašen raskošnim sobama i mozaicima.
• Riznica - mjesto impresivne kolekcije zlata, dragulja i oružja.
• Soba s plavim pločicama - soba s osmanskim pločicama i spektakularnim pogledom na Bospor.
• Kuhinjska zgrada - građevina u kojoj su se pripremale gozbe za sultana i dvor.

Savjet: Zbog veličine kompleksa i velikog broja turista, preporučila bih kupnju ulaznica unaprijed, što možete pogledati ovdje.

U poslijepodnevnim satima smo otišli na Grand Bazaar (Kapali Čaršija), najveću tržnicu u Turskoj, koja je poznata po zlatu, finim tkaninama, keramici, slasticama poput lokuma, halvi i baklavi, začinima i suvenirima. Izašli smo punih vrećica sa različitim začinima, malom nargilom i suvenirima.

Po povratku u hotel smo imali u planu kratko se odmoriti, a zatim se uspeti na Galata kulu, srednjovjekovni kameni toranj koji nudi panoramski pogled na grad. 

Izgrađena je u 14. st., stoljećima je služila kao stražarska kula, a danas je popularna turistička atrakcija. Moguće se popeti na vrh liftom ili stepenicama i uživati u pogledu na Istanbul, Bospor i Zlatni rog, no kako je radno vrijeme (tada) bilo do 20:00 h, na žalost ovaj selfie je jedina i najbliža uspomena na naš neprežaljeni posjet, odnosno uspon na Galata kulu, budući da smo zakasnili.

Usput smo na lokalnom kiosku isprobali i njihov poznati perec sa sezamom, Simit, koji je odličan i ukusan snack. 

Treći dan smo nakon doručka otišli do džamije Sulejmana Veličanstvenog, remek djela najpoznatijeg osmanskog graditelja, Mimara Sinana. Uzdiže se na brdu, izgrađena je u 16. st. po nalogu sultana Sulejmana I. i oduševljava svojim kupolama, minaretima i prostranim dvorištem.

Kompleks džamije uključuje medresu (učilište, vjerska škola), knjižnicu, bolnicu i kuhinju, te svjedoči o filantropskim afinitetima sultana Sulejmana. Unutrašnjost džamije ukrašena je raskošnim pločicama, mozaicima i kaligrafijom, a atmosfera je smirena, čak bih rekla i meditativna.

Džamija Sulejmana Veličanstvenog ne samo da je važno vjersko mjesto, već je i simbol osmanske moći i kulture. Posjet ovoj sakralnoj građevini nudi uvid u bogatu povijest i raskošnu arhitektonsku baštinu Istanbula.

Nakon posjete Džamiji, imali smo organizirano krstarenje Bosporom, morskim tjesnacem koji razdvaja Europu i Aziju, a povezuje Crno i Mramorno more. Tijekom plovidbe smo uživali u prekrasnim prizorima i pogledu na carske palače, tvrđave i brojne lokacije na kojima su snimane popularne turske serije. 

Nakon plovidbe smo imali organiziran ručak koji je bio prava gozba, od popularnih turskih sarmi, odnosno dolmi (meso umotano u vinovu lozu), do kofti (ćevapa), kebaba, gozlema (slane palačinke) i naravno, neizostavne janjetine. 

U večernjim satima smo otišli u jedan kulturni centar u starom dijelu Istanbula na autohtoni ples Derviša, i moram priznati da smo zaista ostali fascinirani tim plesom.

Derviši su inače sljedbenici mistične grane Islama i poznati su po svom ritualnom plesu, Sema. Taj ples je poznat i kao "nebeski ples", a simbolizira duhovno putovanje derviša prema Bogu.

Tijekom Sema ceremonije, derviši se okreću u krugovima dok desnu ruku imaju okrenutu prema nebu, a lijevu prema zemlji. Taj okret simbolizira vrtlog svemira i vječni krug života, smrti i preporoda. Derviši nose bijele haljine, a njihov je ples praćen tradicionalnom turskom glazbom.

Ples derviša nije samo ples, već je i meditacija, budući da se Derviši kroz ples nastoje osloboditi svog ega i spojiti s božanskom ljubavlju. Sema je zaista jedno duhovno iskustvo koje može transformirati i plesače, kao i one koji ih gledaju, što smo i mi doživjeli.

Ples derviša je uvršten u UNESCO-ovu nematerijalnu svjetsku baštinu.

Zadnji dan, nakon doručka smo imali slobodno vrijeme za razgledavanje i shopping, te naravno da smo to vrijeme iskoristili da odemo na popularni čaj od šipka, tursku kavu, lokum i baklave. 

Cijene su tada bile više manje iste kao u Hrvatskoj prije poskupljenja i uvođenja eura, dakle rekla bih normalne, niti skupo niti prejeftino. 

Suprug, odnosno tadašnji nevjenčani partner si je tako obilazeći trgovine kupio odijelo za naše vjenčanje, o čemu sam pisala ovdje.

Imali smo vremena i za posjet veličanstvenoj Dolmabahce palači, smještenoj u naselju Beşiktaş, na europskoj obali Bospora, koja je bila glavno administrativno središte Osmanskog Carstva od 1856. do 1887. godine, te od 1909. do 1922. g.

Izgrađena je po nalogu sultana Abdulmecida I. između 1843. i 1856.g., s ciljem da bude veličanstvena i moderna rezidencija koja će parirati najvećim i najglamuroznijim dvorcima u Europi i koja će biti veća od poznatog, u to vrijeme možda čak i najvećeg i najraskošnijeg dvorca Versailles-a u Francuskoj.

Palača je svakako jedno spektakularno arhitektonsko djelo koje spaja europske i orijentalne stilove. Ime joj dolazi od turskih riječi "dolma" (puniti, prema tome se i njihova sarma zove dolma) i "bahçe" (vrt), što odražava bogato ukrašenu fasadu i prostrane vrtove.

Unutrašnjost palače je jednako izvanredna, ima 285 soba, 46 dvorana, 6 hamama (turskih kupelji) i 68 toaleta. Dekorirana je raskošnim materijalima poput zlata, mramora, kristala i svile, a u njoj se nalazi i velika kolekcija umjetničkih djela i antikviteta. 

Palača Dolmabahce danas je muzej i vrlo popularna turistička destinacija i jedno od mjesta koje ne smijete propustiti za vrijeme posjeta Istanbulu.

Nakon obilaska palače autobusom smo otišli na Azijsku stranu, preko svjetski poznatog Bosporskog mosta (Mosta mučenika), jednog od visećih mostova koji povezuju Europu i Aziju. Tijekom panoramske vožnje preko mosta smo se nagledali prekrasnih prizora. Pravi melem za oči!

Zatim smo došli do mjesta Eyup gdje smo se uspinjačom popeli do vidikovca Pierre Loti, gdje se nalazi i kafić. Imali smo pauzu za kavu, fotografiranje i uživanje u prekrasnom pogledu na Istanbul i rukavac Zlatni rog, a nakon toga smo se zaputili prema aerodromu. 

U povratku smo prošli i pored kuće Tayyipa Erdogan-a, političara, premijera, trenutnog predsjednika Turske, te pored nogometnog stadiona kluba Beşiktaş.

Zanimljiva je činjenica da smo se na let za Zagreb ukrcali iz zračne luke Istanbul u 19:00 h, a u Zagreb smo stigli u 19:05 h. 😊

Dodatni savjeti:

• Ženama se inače savjetuje da ponesu šal ili maramu, čak i ako su ljetni mjeseci, budući da je pokrivalo za glavu/kosu neophodno pri posjetu muslimanskih vjerskih mjesta. Ja ga naravno nisam imala, no zato sam na licu mjesta kupila prekrasan šal kojega i danas volim nositi.
• Oba spola su dužna izuti se prije ulaska u vjerska (sakralna) mjesta, te cipele ostaviti ispred.
• Oba spola moraju imati pokrivala za ruke i noge (duge haljine, duge hlače i majice) tijekom posjeta vjerskim/sakralnim objektima,.
• Uobičajena je praksa davati turističkom osoblju (vozači, lokalni vodiči) napojnice.

Moram priznati da nas je Istanbul zaista oduševio, a kada smo par godina kasnije posjetili Sarajevo, imali smo totalni "throwback" na Istanbul, o čemu sam pisala ovdje.

Istanbul je grad kojega morate posjetiti! Osvojit će vam srce i ostavit će vas bez daha, sigurna sam!