Moje grčko vjenčanje

Rekli bi neki, idilično vjenčanje, no koliko smo se samo namučili da tako izgleda... pročitajte u nastavku!

Otkud početi....

Ideja o vjenčanju u inozemstvu se kuhala nekoliko godina, a realizirana je tek 2021.g. 

Često sam po društvenim mrežama nailazila na sretne parove koji su objavljivali fotografije svojih vjenčanja na egzotičnim destinacijama, uz more, pod palmama, a i sama sam nerijetko vidjela ista uživo, najčešće u Opatiji, na Rabu i sl. i tako se i rodila ideja o vlastitom vjenčanju na plaži. 

Odavno sam znala da, ako se ikada budem udavala, to sigurno neće biti klasična svadba. Dolazak po mladu uz harmoniku, kupnja mladenke i sl... Nikada nisam ni bila fan takvih vjenčanja. Znam da je to tradicija, no jednostavno me to nije zanimalo, a i sama činjenica da na tom događaju na kojemu sam mnogo puta bila gost utrošiš cijeli dan i premoriš se, me dodatno odbijala. 

Još mi je užasnija pomisao da većina njih to radi da zaradi, nakon što podmire sve troškove! 

Sređuješ se od jutra, ne možeš jesti od nervoze, dođeš oko 13:00 h kod mladenke ili mladoženje, piješ, još ako se moraš družiti s nekom dalekom rodbinom ili poznanicima s kojima nemaš više kontakt, pa dolazak u crkvu ili matični ured tek oko 16:00 h ili kasnije, zatim večera i fešta u kasnim satima do jutra, sa slijedom od 10 jela, nakon što si odavno toliko pregladnio da si zaboravio da nisi jeo cijeli dan, pa se trpaš na silu jer je fino. 

Promatram mladence, nervozni, pokušavaju to sakriti, a ljudi ih grle i ljube, daju im poklone, stalno obilaze uzvanike, brinu se dali im je ugodno, jedu li, piju, da li im glazba odgovara, je l' im toplo ili hladno... a oni u svom svijetu, na očima im se vidi da jedva čekaju da sve što prije završi. 

A kako li je tek mladenki?! 

E upravo to si nisam htjela priuštiti!
Htjela sam da moj dan bude zaista moj. 

I tako je i bilo. I doslovno bez ikakvog planiranja. 

Pronašla sam agenciju koja se bavi organizacijom (bračnih) putovanja/vjenčanja u inozemstvu, kontaktirala ih i tražila termin u tjednu kada sam u tvrtki u kojoj sam tada radila dobila tjedan godišnjeg odmora, što je bilo 10-ak dana kasnije, pod uvjetom da je brak sklopljen u toj državi priznat i u RH.

Predložena mi je, nakon nekoliko opcija, Grčka, otok Lefkada, cijena cca 30 000 kuna, u cijenu je uključen smještaj s doručkom tjedan dana, let, transfer, obred, fotograf, frizerka i cvijeće. 

Savjet: kada pretražujete vjenčanja u inozemstvu, obratite pažnju na to hoćete li odabrati obred kojem je brak priznat u RH (ili državi u kojoj živite), ili je to samo simbolični obred na nekoj egzotičnoj destinaciji - kako bi se samo mogli pohvaliti dobrim fotkama na Instagramu. Navedeno ovisi o (ne)uređenim odnosima između dvaju zemalja (zemlje iz koje ste vi i zemlje u kojoj se taj obred odvija) i ne ovisi nužno o tome je li zemlja u EU ili ne. 

Da postoji i to! 

Rekla bih - pa kada se ideš vjenčati van, onda se valjda ideš vjenčati da se vratiš s valjanim papirom, a ako ideš samo putovati, onda samo putuješ, ali svaka roba ima svojeg kupca, očigledno!

Svima smo rekli da idemo na put, nismo rekli za vjenčanje.

Bilo je tu nešto papirologije, ništa strašno, no komplikacije tu tek počinju

Potrebno je bilo skupiti dokumente, ovjeriti ih, skenom poslati na mail agenciji koja sve organizira, a original DHL-om na destinaciju, odnosno agenciju koja nam je organizirala vjenčanje.

Ovjeru dokumentacije sa suda nisam mogla dobiti odmah isti dan jer su vladali korona uvjeti. Morala sam ostaviti papire u nekoj košari izvan, pa doći po njih naknadno. 

Kada sam došla u Matični ured, dobila sam papire odmah, no suprugu je naravno nedostajao jedan papir. Naime, on je za vrijeme marende netom prije mene došao u Matični, pokupio svoje papire, gđa Šalteruša ga je pitala da li mu treba xy papir, nije znao, zvao je mene, ja agenciju da provjerim da li treba i meni onda taj papir, agencija se ne javlja... Agencija se javi, kaže ipak treba, zovem ga, kaže već sam otišao, gotova marenda, podigni nam ti oba. Vratim se pol sata nakon njega u Matični, kažem treba taj i taj papir, za mene i njega, sada je bio tu. Meni uruči papir, njegov ne da. Kaže, sada sam ga pitala, zvao je nekoga i rekao je da mu ne treba i ja vama taj papir ne mogu dati. 

Mini slom živaca.

Kažem da ipak treba, vidite da dižem i za sebe, sada je bio tu, imate kopiju njegove osobne i potpis, samo mi dajte papir. 

NE DA.

Kaže, treba on osobno doći, neka se vrati. Ali gotova mu je marenda, a ne radi u Rijeci, molim vas. 

NE MOŽE.

Ja na rubu suza, kažem da moram još to na sud odnesti ovjeriti i poslati u Grčku da stigne prije nas. 

NE.

Izvadi papir, treba njegova suglasnost, pa mogu po to tek za par dana. Ok, mora tako ili nikako. 

Uspijemo riješiti papire, treba ih poslati, dobijemo temperaturu! Usred ljeta, ne znaš je li toplije vani ili ipak mi isijavamo. 

A treba još kupiti prstenje. 

U pauzi od bolesti, negdje srijeda, skoknemo do centra, tražim što može biti gotovo u subotu ujutro, u ponedjeljak ujutro letimo. Nađemo prstenje, ok, ali bit će u ponedjeljak ujutro. Gusto, al što je tu je, tko nam je kriv kada je sve u zadnji čas.

Vikend, trebam naći cipele. Što ću obuti za vjenčanje na plaži? 

Bosa... Možda sandale... ali treba naći onakve koje pašu na haljinu. Haljinu sam kupila 3 god ranije u Orsay-u, na sniženju. Kada sam je ugledala, rekla sam da želim da mi to bude vjenčana haljina, ako se ikad budem udala. Haljina naravno nije bijela, što dalje od klasike! Još je čudnija činjenica, da sam 3 godine kasnije stala u istu! 

Dakle cipele... Odem u Tower i nađem savršene sandale i još na sniženju. Pa gdje ćeš bolje! 

Suprug pak nije mogao kući naći odijelo koje je kupio u Turskoj (o posjetu Istanbulu sam pisala ovdje), upravo za vjenčanje, pa je iskombinirao lanene hlače i bijelu košulju. 

Dođe i taj ponedjeljak, treba pokupiti prsten, pa na Covid test. Ako jedan od nas bude pozitivan, otkazujemo put. 

Nadamo se da ne. 

Pokupimo prsten prema planu, odemo u NZJZ, obavimo test, kaže bit će rezultati kroz pola sata. Ostavim mail, moramo krenuti. Ok, teta Šalteruša će mi poslati na mail, taman dok dođemo do granice. Nije da imam predrasude, ali nije mi baš ulijevalo povjerenje da će mi ga žena od cca 55+ god poslati na mail u roku od pol sata, ali moramo krenuti.

Krenemo prema Rupi, let je bio iz Ljubljane, prošlo je pol sata, a maila nema, naravno. Sjednemo na obližnju pumpu, zovem, javi se, kaže poslano je. A maila nema. Poslat će opet, no mislim si, a što ako je pozitivan?! Stiže mail, negativna oba, ok, idemo dalje. Svekar s nama, vozi nas da ne ostavljamo auto na aerodromu tjedan dana, tko zna kolike su cijene, a i ne znamo koliko nam je sigurno...

Predamo osobne na granici, kaže policajac svekru - "Ali vi ne možete preko granice, istekla vam je osobna!" 

ŠTAA??
Javljam se, kako istekla? Jeste dobro vidjeli? Pa samo nas mora odvesti na aerodrom, i vraća se. 

GLEDA ME KAO DA SAM LUDA. 

Da bar znaju da se idemo vjenčati, možda bi popustio. Svekar kaže, a ništa pa šta ćete s autom, radije odgodite put. Rekoh, ja u taj avion ulazim, makar sama. Stanemo sa strane, "izbacimo" ga van i naručimo mu taksi. 

Vozimo prema Ljubljani, mislimo, pa taj parking će možda koštati kao trećina putovanja, ali što da radimo. Na kraju se ispostavilo da je cijena bila sasvim prihvatljiva, za garažu, manje od 100 eur za tih 8 dana.

Stižemo na aerodrom, ukrcamo se u avion.

Napokon.

Odmor počinje.

Sletimo i svih nas potjeraju na Covid test. Ajme opet, a šta ako je sad pozitivan?! Srećom, nije bio. 

Stigli smo na otok u ponedjeljak u popodnevnim satima i po dolasku u hotel nas je dočekala organizatorica s kojom smo prokomentirali neke detalje, vrstu pića, slasticu, cvijeće, točno vrijeme i sl. Čak nam je dala stranicu iz lokalnih novina, u kojima je bio članak, odnosno najava našeg vjenčanja u mjestu. 

Vjenčanje je bilo u petak. Cijeli tjedan smo imali za sebe, na miru, uživali, šetali, ljenčarili na plaži, jeli gyrose, išli na večere i uživali u mediteranskoj kuhinji - lignje, riba, musaka od patlidžana...  

Iznajmili smo automobil na dva dana jer su cijene taksija nenormalno skupe (cca 30-ak eur za vožnju od par minuta), ovo je bila puno isplativija opcija, tako da smo prešli cijeli otok i istražili njegove ljepote, o čemu ću pisati u zasebnom postu.

Na dan vjenčanja smo se ujutro okupali na plaži, vratili se u sobu, spremili, frizerka mi je došla napraviti frizuru, a matičar nam je došao na terasu hotela. U 15-ak minuta izrekli zavjete, potpisali i krenuli prema plaži udaljenoj par km gdje smo imali ponovljeni obred, simbolični - za ove dobre fotke. 

Usput smo otišli na nekoliko lokacija u mjestu za fotografiranje i nazdravili s lokalnim ljudima u obližnjem kafiću na plaži. 

Bilo je prekrasno. 

Samo mi, organizatorica i fotografkinja, koje su nam ujedno i kume.

Kada smo završili, zaputili smo se prema restoranu Rachi na vrhu brda, s kojeg se pruža prekrasan pogled. Naravno da smo se i tamo fotkali, taman smo uhvatili zalazak! 

Sjedeći u restoranu, čekajući večeru, poslali smo fotografije obitelji i prijateljima i podijelili na društvenim mrežama. Tek tada smo se počeli pitati hoće li se tko možda naljutiti jer nisu bili dio naše priče, no, na sreću, nismo s tim imali problema.

Svi su bili u čudu i šoku, no prihvatili su to i bilo im je drago.

Po povratku u hotel, od vlasnika nas je dočekala boca vina. 

Preostala dva dana do povratka smo proveli po starom, šetnje, kupanje... 

Drago nam je da smo se odlučili za ovakvu avanturu!